…..i kako uopće napisati blog? Nakon pola sata, aplikacija sa započetim tekstom mi je u pozadini i to petnaesta po redu…valjda mi neće skroz iscuriti ona neka nit za prenijeti.
Najslađe mi je bilo kad sam uspio pobjeći i razvući hammock nasred opake kosine na Kolovarama pa u miru švrljati, dok pored mene skrivenog platnom, šetaju i čavrljaju kupači, očito odsvud. Francuzi, Bosanci, Španjolci i ini, nemajući pojma kako zapravo hodaju po nekadašnjoj Kalelargi (današnje kupalište Kolovare je nastalo po drugom svjetskom ratu, kad je postojala “željeznicka pruga” od grada do Kolovara. Njome su rudnički vagoni nasipali obalu ruševinama s Kalelarge pročiščavajući najbombardiraniji I najrazrušeniji grad bivše drzave).
Garmin me probudio blagom vibracijom u pet i po ujutro! U subotu! U to doba se samo vraćaju doma oni koii su imali “pravi” izlazak… ,a ja s rancem od 17 kg čekam u noći…
Ruksak ili ranac ili naprtnjača? Ruksak je njemački, der ruecken – ledja i sack – vrećica, ranac je njemački ranzen – torbica…Naprtnjača je, čini se najprimjerenije jer je trpni pridjev – naprćen🤪, tako se mora osijećati onaj tko na leđima nosi 17 kg, dobrim dijelom viška stvari, ali koje si je sam naprtio…05:29, a Jurica jos nije tu, pada mi na pamet Covid…o Boze koliko nas svakodnevnica bombardira…
Jurica stiže i vinusmo se put Senja. Puno je toga propisao organizator, ali i osigurao ekstra važne stvari: prijevoz iz Senja do starta i natrag s cilja do Senja, hranu, vodu, HGSS… Sve u svemu, dovoljno da me Diana pusti u, kako HL kaze, “avanturu života”.
Ooo, slatko je bilo saznati da Jurica nosi šator od 4 kg, a moj je 1,75…ja sam sinoć sve izmjerio i bilo je 17,5 zajedno s hammockom od Hemmensa, za koji sam gotovo znao da ga neću iskoristiti, ali mi je toliko dobar da tih 0,4 kg s guštom nosim, barem sam u to vjerovao dok je Juričin Qashqai letio kroz mrkli mrak. Pred tunelom Sveti Rok se vec blago najavio dan pa su se Tulove grede nazirale svojim nevjerojatnom stasom. Zaprepastio sam se nedavno uvidjevši da u Planinarskoj obilaznici HPS-a nisu navedene. To je mjesto koje bi svaki Zadranin trebao obići, baš kao i Kornate, Zrmanju ili bezbroj drugih neopisivosti sto čuče upravo tu oko nas. Gotovo sam siguran da ih preko 90% naših sugradjana nikad nije dotaklo svojim pogledom…
Veličanstvena kula Nehaj nas je dočekala osunčana i potsjetila koliko nam je dobar život. Uživati u pogledu na nju i turistički se prisjećati priča o Uskocima i njihovim podvizima. Bilo je interesantno doznati kako Uskoci nisu samo senjski već su zapravo došli u Senj po padu Klisa koji je dugo odoljevao osvajačkim pohodima Osmanlija, na kraju, kao jedina hrvatska utvrda južno od Velebita. Tu je odigrala svoje i Venecija…Mlečani su zapovijedili splitskom knezu da zabrani Splićanima bilo kakvu pomoć Klisu, pod prijetnjom smrtne kazne i gubitka svih dobara…zamisli, Venecija i Osmanlije zajedno protiv šačice Hrvata…i tako je sagrađen Nehaj za obranu od Osmanlija, a materijal nisu kupili na veleprodaji. Srušeni su svi objekti van Senjskih zidina i tako je krenula gradnja…zamisi da gradska uprava odluči srušiti sve van centra grada (i tvoju kuću)…o, koliko nam je lako danas…i tako su sagradili Nehaj, a samim imenom pokazali neprijatelju kako ne haju za njega. Možda je pomogao i taj psihološki rat, isto kao Đurđevčanima, koji su na tursku opsadu grada, sakrili svoju glad pa iz topa ispalili zadnjeg pijetla i spasili se…intanto, Uskoci su uz podršku Nehaja, sačuvali Senj od osmanske ruke…a i nas su sačuvali od čekanja busa.
Prekrcani parking je najavljivao žestoki odaziv na zov Highlandera. Nakrcasmo se, ali je bilo lakše naći mjesto u busu nego prostor za naprtnjaču. Očito normalni putnici na duge relacije nose manje stvari nego mi za 3 dana. Ne sjećam se da sam se ikad pitao hoću li imati mjesta za kufer, ali ovaj put…nekako se sve natrpalo i veseli bus se vratio do Svetog Jurja pa oštro “gore” prema Krasnom po serpentinama pa zavojitim, uskim, bilim putem, gdje je u stalnim serpentinama, samo majstor (ili…) mogao pri toj brzini predvidjeti stiže li tko odozgo. I stigao je i to bus, mi se ukopasmo pa u rikverc, a vozači razmijenili info tko i gdje slijedeći nailazi.
Pod planinarskim domom Zavižan, pored kapelice Svetog Ante, na skoro 1.600 metara nadmorske visine, okupilo se mnoštvo. Šarene zastavice, razglas, sjenice s kartama, hranom, vodom i previše buke. Svi nešto mjerkamo i brinemo, je li onaj tamo ranac veći, mozda je veći, ali moj je teži…tu su i prvi susreti u nekakvom čekanju starta, odlučni gospodin kaže kako je prije godinu dana ovdje nosio 240 kg, a sad je samo na 120…i očito ne misli na tome stati, svaka mu čast. Svatko je ovdje došao s nekom ozbiljnom odukom…
Iz svega toga smo se konačno izvukli malo prije podne i “dobro nakrcani” krenuli stazom. Danas bismo trebali prijeći 16 km. To je u početku bila često kolona, ali nasmijanih i veselih lica. Staza u početku stvarno izgleda kako je najavljeno u opisima, prosječno široka 1,2 metra, tako se moglo zaobici jednu od meni najvećih planinarskih muka – prolaziš kroz savršenu prirodu s nezaboravnim pogledima, ali cijelo vrijeme gledaš u pod, svjestan da krivi korak moze odvesti u sm…rkne mi se i pomisliti na to.
Nakon sat i kvarat dogodilo se nešto jednostavno nezaobilazno. Uz stazu se razvukla prekrasna, najljepše-zelena livada i pozvala puno već umornih nogu prije nas. Plandovalište ili velika Saljska linčarnica – savršeno za stati – bolje rečeno leći, izvaliti se, srknuti vode i nešto slatko za upotpunjenje vec savršenog doživljaja. Kad je prošlo prvo opuštanje, uočio sam kako nasred nigdjezemske livade stoji 3 metra visok stalak pa na njemu kanta. A na kanti piše ni više ni manje nego😂 TOTALIZATOR !?!? Tko ne vjeruje, neka potraži istinu na linku.
Kad smo prihvatili da ipak treba krenuti dalje, zapitao sam se kako još nismo naletili na Rossijevo sklonište, to je bilo nekako planirano kao prvo odmorište. Upitah susjeda na plandovalištu, a on će: “je li se šalite? Pa evo je pred vama!” Kamena kućica na 1580 m, sigurno je sklonište, kad vrijeme nije ovako naklonjeno kao nama. Pitao sam se kako ponijeti što manje, ali ipak sve što treba pa sam u zadnjem trenu odustao od drugih cipela i rezervnih hlača, a sad uživam u kratkim hlačama. Koliko je počela jesen na 1600 metara, vidit ćemo večeras. Sklonište je dobilo ime. po rođenom Senjaninu, Ljudevitu Rossiju, botaničaru i planinaru za kojeg kažu. kako je u proučavanju “cvjetane”, propješačio gotovo cijelu domovinu. Savršeno sklonište za noći ili teškog vremena, nama je poslužilo samo za slikanje, što kućice. što fenomenanog pogleda prema Rabu.
Nažalost, nema baš vremena za komod, limitirano nam je vrijeme, čeka nas “checkpoint”, ali i sati hoda do Alana, a sunce zalazi prije 7. Slijedećih sat i po je priča povremeno postajala puno oštrija, strmija, napornija, a ruksaci su počeli ozbiljno podsjećati da smo mogli manje ponijeti. Garmin mi je počeo pokazivati brojeve koje sebi nisam smio dopustiti. Na osmom kilometru sam se popeo na 150 pa 160 i na kraju do 167 otkucaja srca u minuti. Zaustavljanje, zatvorene oči, polagano i duboko disanje pa onda dugo, predugo tako dok se polako puls nije počeo spustati u prihvatljive brojeve. Doktor mi je rekao: ”nikako preko 220 minus godine”, a to je 163. Iskustvo sa Zadarskom bolnicom i osobljem mi je iskreno bilo fenomenalno, ali nikako ne bih htio priliku za jos jedan stent…Postalo je stvarno teško sve to nositi, pa je netko u pravom trenutku doviknuo: “što si mu stavio babulje u ruksak dok se odmarao”… koliko god glupo bilo, slatko sam se nasmijao.
Naravno da smo iskoristili prvu priliku, fenomenalna livada blago okrenuta suncu pozvala je mnoge na “izval”. Mi smo isto jedva dočekali pa napravili što i drugi…aaa, uuu, eee. Ajme što je dobro – prvo skinuti pretešku naprtnjaču i leći na toplu travu. Znam da sam ponio samo minimalno, ali stvarno je previše. Kažu kako je Premužićevih 57 km najlakša staza na Velebitu. Možda bih se i složio kad ne bih ništa imao na leđima🤔. Već smo nekako uhvatili rutinu da pogledamo na sat pri stajanju i zacrtamo 20 minuta jer to vrijeme odmora i užitka u krajoliku, koliko god traje, prekratko je. Ako se previše ohladimo, nitko nas neće ponovno dići.
Uskoro smo stigli do dubokog kamenog usjeka kroz koji smo po kamenim gromadama morali upotrijebiti sve4. U gužvi slušamo priču cure koja je očito ovdje stari igrač. Proteklog proljeća je s ekipom ovdje skoro zapela. Čitav usjek je svibnju ostao prepun snijega i nije se moglo kroz kamen već tapkati po snijegu, u nadi da je gusto popunio rupe…, a on joj je u jednom trenutku duboko propao pod nogama i sletila je kroz snijegom skriveni usjek. Zakočila ju je grana na kojoj je ostala gotovo visjeti, nakon sto joj je sasvim rasparala hlače…puf, ekstra dobro je prošla, dalje joj je samo bilo prohladno😈.
Ne želim niti pomisliti što napraviti kad ti se dogodi krivi korak ovako daleko od civilizacije. Ali, mi smo danas sve lako prošli, osim stvarno teške muke na ramenima, a meni sve više i bolova posvuda u cipelama. Uzeo sam planinarske cipele koje sam već odveo na vrh Dinare, računajući kako su se pokazale. Nisam računao kako će velika kilometraža, ali i uteg na leđima francuske cipele pretvoriti u španjolske čizme.
Sad nas Premužićeva staza vodi na primorsku stranu. Staza nije toliko savršena da da smijem odvojiti pogled od poda, dok sirene opojno pjevaju “pogledaj 🎵 suncem okupani Raj kao na dlanu, 🎶 Rab, Pag, Lošinj, Olib 🎵, Silbu, Ilovik 🎶…” Ma moramo opet stati! Ruksak slijeće prvi pa jaketa za omekšati kamen pa onaj blaženi aaaaa. Ovaj put uz ono pravo. Panceta iz Slavonije što je Jurica ponio za svaki slučaj. Ovo nam stvarno treba za svaki, ali baš svaki slučaj. Definitivno zaključujem kako ću slijedeći put na višednevni boravak ponijeti samo slaninu, kapulu, raženi kruh, energetske pločice i vodu s tabletama magnezija. Sve ostalo je bespotreban i pretežak teret.
Sad smo već znali da Alan mora biti blizu, ali to baš nije previše pomagalo. Ramena su nam otpadala, a mene španjolske čizme mučile. Ne znaš dok ne probaš, koliko je god zaustavljanje spas, toliko je prestrašno ponovno kretanje, zapitaš se gdje naći volju za istrpiti. Ipak, svjestan sam kako nakon pola sata patnje, slijedi vrijeme u kojem oguglaš na sve i bol se svugdje nekako stišava. Boli, ali ti na neki čudan način više nije važno. I u tom bunilu došepesasmo do planinarske kuće Alan (1340m).
Znaš ono, kad si na kraju, onda ti je svaki korak viška kao 10. A došavši do planinarske kuće, osjetio sam kako nismo uopće nešto dobrodošli niti je domar ili tko je to već bio, pokazao volju ili smjer gdje nas je čekao “checkpoint”. Grozno je bilo tek spušteni ruksak ponovno nagrbiti pa nastaviti koračati nekih 200-tinjak metara do druge kućice. Tu nas je čekala klupa, voda, hrana, ali najljepše od svega, veliki osmjeh cure koja nam je udarila pečate u knjižice i poslala nas na fažol. Natrpaše nam fažola iz velike kace iz koje se pušilo i fino davalo kako to već daje kad se takva spiza sprema za veliku ekipu. Brzo pojedosmo jer, ako nas je toliko puno, bilo bi dobro pronaći mjesto za šator pred navalu glavnine ekipe. Obzirom da smo jos uvijek unutar Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, zabranjeno je i kampiranje van propisanog mjesta pa nas je dopala padina ponad strojarnice nekadašnje žičare, što je spuštala debla smreke, jele i bukve, dole do uvale Stinica. Obzirom da je proradila 1959, mozete pretpostaviti koliko je nesretnika s Golog otoka ovdje ostavilo svoje najbolje godine. Što je najluđe, kažu da žičara nije radila ukupno više od godine dana jer su zaboravili da je ovdje neprikosnoveni vladar bura.
E, na dodijeljenoj padini za spavanje pronaći ravno, to je bio kunst. Uspjeli smo gore pri vrhu pronaci neloše mjesto i uhvatili se građevine. Sva sreća što smo svoje nove šatore već postavili doma pa je sve bilo jasno, osim kako ce proći noć. Obzirom na umor, bio sam siguran kako će me teško ujutro probuditi. Bili smo brzi pa još nije pao mrak, trebalo je otići do obronka što otvara prekrasan sutonski pogled prema Rabu. Načuli smo kako bi tamo moglo biti signala pa da naše bolje polovice ipak doznaju kako smo živi.
Ta je noć meni bila nevjerojatna. Čim je padinu prepunu šatora, noć pretvorila u nebo, puno malih šarenih zvijezdica, počela je pjesma, a od negdje se stvorila i gitara. Toplo sam se nadao kako će se moje tijelo, nekim čudom oporaviti do jutra jer stanje u kojem se sad nalazim, traži da Diana sutra autom dođe po mene. Dugo u noć me pratio pregršt zvonkog smijeha i kikota. Bez grubosti, deranja, bez psovki ili pijanstva, a stotine ljudi na tako malom prostoru. Prekrasno. Jednostavno me oduševio broj pravih ljudi na pravom mjestu. Ali san, ne sjećam ga se, za to nije kriva okolina niti udobnost, jednostavno nije dolazio. Iako važim za nekoga kome je uvijek vruće, nakon nekog vremena vreća s oznakom +5, tražila je pokrivanje jaknom preko nogu. Još malo kasnije, opet je zavapila za velikom kišnom kabanicom preko sebe. Ipak smo visoko u planini.
Pitajući se u nekoj omaglici, kako zaspati, začujem Juricu:”Neno!” U 07:05 je “pala” kava, doručak i zajednički zaključak kako nismo “nešto” spavali, ali je tijelo kao nevjerojatan stroj, popravilo hrpu bolnih točaka. Nije da smo na 100%, ali spremni smo za novi dan. Već dugo pratim svako jutro, što mi Garmin kaže, koliko i kako sam spavao. Jutros sam bio posebno znatiželjan, obzirom na ludo “prospavanu” noć. Nije mi bilo jasno zašto mobitel nije sa sata učitao podatke od noćas.
Ali nemamo vremena za plandovanje. Sklopili šatore, “auu” na leđa i put pod noge. Na tom malom komadiću civilizacije, sreli smo kombi “Dragec”(ne, nije mi ništa platio), koji je često nezaobilazan detalj u planiranju ruta na ovom dijelu Velebita, kao podrška za povezivanje cilja sa startom. Svaka im čast. Eto nas kod putokaza “Baške Oštarije 12 h”. Kako li se to računa? Koja brzina ispunjava normu? Neću nikad zaboraviti, jednom davno, Igor i ja smo s Ivinih Vodica krenuli prema Borisovom domu na Paklenici. To je cca. 2 i po sata standardnog planinarskog hoda. Kad smo već bili na 20-ak minuta od clja, sretosmo mladi par s malom mačkom, iz suprotnog smjera. Upitali oni nas koliko još ima do Ivinih Vodica pa ostali zaprepašteni našim odgovorom da je još malo više od dva sata. Zakukali su kako već hodaju 2 sata…
Opet lagana gužva na stazi, ali i dobar ritam kroz visoku brezovu šumu što ju je tek načela jesen svojim crvenim bojama. Po izlasku na čistinu, uskoro smo opet stigli do primorske strane i nevjerojatnog pogleda. Ma trebalo bi stati i tu provesti dan. Spremiti spizu i polako piti kavu uz neopisiv pogled, od Cresa do Oliba. Taj nam je pogled upravo podario prijevoj Buljma. Koliko li ih jos Velebit skriva? Ja sam znao samo za onu Buljmu pod Strugama i pred kanjonom Velike Paklenice, koja je nekad davno bila dio važnog puta izmedju Dalmacije i Like.
Jao, mi moramo krenuti dalje Sami smo krivi, isplanirati ćemo transferzalu od 2 tjedna pa će sve biti kako treba.
Nakon prekrasnih primorskih prizora, opet nas je svojim hladom spasila bogata bukova šuma. Ovo je drugi, a opet gotovo sasvim sunčani dan, na prostoru gdje se sudaraju mediteranska i kontinentalna klima. Šire područje Zavižana, uz Gorski Kotar, ima najveće godišnje količine oborina u Hrvatskoj, a snijeg pak može pasti u svim mjesecima u godini. Jako je veliki broj dana s maglom, a jučer smo prošli podno Gromovače, najvišeg vrha Rožanskih Kukova. Što mislite, zašto se tako zove? A mi u kratkim majicama. Kad čovjeku ide “niz dlaku”, to odmah podrazumijeva, a kad nije sve “kao po loju”, onda je Marfijev zakon, pegula ili što gore…
Oko 1 smo na današnjih pola puta, pred nama je 3 sata do Skorpovca, a samo 15-ak minuta do skloništa Ograđenica, za stati i odmoriti se. Takav je bio plan, ali čemu on sluzi nego da se krši. Slomljenih leđa i zgnječenih stopala, naletili smo na odmarače, zasjele i izalegle na tepih od crvenog lišća. Odmah smo se složili o idealnosti mjesta, očekujući da je sklonište neposredno ispred nas. Juričina savršena slanina digla nas je iz agonije, ali smo ipak zalegli 20-ak minuta. Na kraju, Ograđenicu uopće nismo vidjeli. To samo govori koliko moraš gledati pred sebe, ali i u kakvom smo već bili stanju. To malo metalno sklonište je doneseno helikopterom na mjesto gdje je nekad postojala zidana kuća ispod vrha Ograđenik (1604m). Nasred staze, duboko u brezovoj šumi, naiđosmo na veliki “gastro” trag pa počeli raspravu. Obzirom na oblik i veličinu, znalački smo zaključili kako je moguće da je od medvjeda. To se nije činilo dobrim jer, skoro da se jos pušilo…tako zamišljeni, nakon 10-ak minuta naletismo na dvoje planinara kako stoje. Kad, gle čuda, ispred njih, na stazi stoji konj. Staza je na popriličnoj šumskoj strmini i toliko je uska da nema mimoilaženja – pogotovo s konjem koji, ako ikako izgleda, izgleda divlje. Gleda on nas, gledamo mi njega, a ja krenuo korak naprijed. Konj se odmah okrenuo leđma i ostao na mjestu. To smo svi, kao djeca, iz crtanih filmova naučili da nije dobro. Ipak. počeo sam mu se blago približavati uz lijepe riječi, ali i lupajući štapom o štap. Konj je očito procijenio da nisam opasan, ali dovoljan gnjavator pa je krenuo stazom naprijed. Sad sam vidio i u čemu je bio problem. Nekoliko velikih stabala se, jedno uz drugo, slomilo preko staze i napravilo prepreku koju konj nije mogao prijeći. Desetak metara niže, čekala ga je družica pa se on polako spustio sa staze na tu ružnu kosinu, na koju je očito navikao. Put je bio slobodan i ja sam ponosno krenuo u osvajanje balvan revolucije. Olako sam odlučio, popevši se s teškim rancem na leđima, na prvo deblo, prehodati ih, a ne prepuzati i…
… prepropadoh glavom među debla u nigdje, uz uzdahe nesretnika koji su to morali gledati.
Začudo, ama baš ništa mi se nije dogodilo, a teški ranac se zakačio i pomogao ludoj glavi. Pravi doživljaj! Prisutna gospođa je zakukala “što bismo mi s Vama, što bismo mogli napravti”, a ja ću opet pametno ”ma ne biste trebali ništa, ostavite me gdje jesam, pođete prema skloništu i obavijestite ih, konji bi me čuvali”. Kreten. Pa ti planinari s njim.
Užurbano krenusmo ka današnjem cilju, kad se nakon samo nekoliko trenutaka prolomilo kroz šumu “rooooooaarh”. U tren sam se sjetio izmeta, kojeg smo već bili pripisali viđenim konjima, iako stvarno nije bio sličan onome sto svi znamo. ”Rooooooooarh” medo će opet, možda parsto metara s lijeva. Naš hod je postao tih i brz. Nevjerojatno je koliko smo lako i brzo šutke stigli do sklonista Skorpovac(958m).
Kao u bajci, prekrasna brvnara, streha s klupama i stolom, komin, bunar, a pored bunara, prava pravcata krava😊 Stojimo u redu, cure malo nalijevaju vodu u boce, malo kravi u kariolu. A ova je bila jaaako žedna. Malo curi iz kariole, malo ona teško pije s dna, ali tu je ekipa koja stalno dolijeva…ja to ne mogu opisati, koliko je sve bilo spokojno i lijepo. Palo mi na pamet da je ime Skorpovac možda zapravo Skorupovac (od skorup, koji je na ovakvom mjestu sigurno bio važan odraslima i sladak djeci). Ajde, hvala Bogu da sam nesto dobro procijenio.
Podigli smo šatore na velikoj, lijepoj ledini. Kako smo došli među prvima, mogli smo birati. Skuhali smo večeru iz vrećice. Znam da je bila dobra samo zato što smo bili gladni i umorni. Velebit nam je pripremao još jedan pravi doživljaj. U daljini je počela grmljavina i nije prestajala. Još smo jednom pregledali šatore i u sumrak se uvukli, u nadi da će šatori izdržati bijes s neba. Uskoro mi je šator postao bljeskava kupola s gromoglasnim štropotom bezbroja iglica, što su se stuštile s neba…gledam, slušam, osluškujem, a to je trajalo i trajalo. Ipak, šator je izdržavao potpuno suh. Kad je laknulo s vodom, vratili su se svi bolovi…ajme, dobro je. Toplije nego jučer, 500 m smo niže pa još jugo, samo da me tijelo opet ujutro iznenadi nevjerojatnim oporavkom, kao jutros. Sasvim sam svjestan da i do ovog skloništa dolazi nekakav put i da se Diana valjda može probiti do nas, budem li ujutro osjećao što i sad…
06:02 postajem svjestan, dodirujem oko sebe, sve je suho, osluškujem – ne pada kiša, možda je vrijeme za pakiranje. Očito po kiši možeš suh u šatoru mirovati😊, možeš pod kabanicom satima hodati, ali ono vrijeme između mi se čini najraniivije – pakiranje, spremanje ili kuhanje. Odmah smo se nas dva sporazumili kako je najbolje brzo se dobro spakirati, veeelike kabanice imati na najdohvatljivijem mjestu i krenuti sad, u zoru. Razdanjuje se, idealno vrijeme za popiti vruću kavu, ali nismo dovoljno hrabri po ovakvoj naoblaci sve raspakirati na milost i nemilost naglom pljusku.
Krenuli smo prije sunca, možda i prvi od cijelog logora, koji je još, nadam se, slatko snivao. Samo sam kratko bacio oko na Garmin. Znam kako se još uvijek se nije pojavila info o današnjem snu, ali ništa ne piše ni za jučer🤔. Oblačno je, mračno, ali ništa s neba. Daleko najneugodnije su bile velike kapi, što su nas bogato umivale s krošnji velikih bukvi. Ha, to je najgore, znači ipak smo se zaliječili noćas. Ozon u zraku, potsjećao je na tek prestalu muku za planinara, ali spas za žednu sumu. Svaki je lijek kažu, zapravo i otrov. Meni je ozon uvijek bio privlačan dok jednom nisam pročitao kako stvar nije tako jednostavna. Taj vjesnik prestanka nevremena, zapravo je spoj 3 atoma kisika, koji visoko u stratosferi zaustavlja pogibeljno ultraljubičasto zračenje sunca, dok ovdje dole, kod nas u troposferi, taj isti ozon nastaje tek u zadnjim desetljećima, potaknut ljudskim aktivnostima i kao fotokemijski smog, usporava rast biljaka i tko zna što još.
Nakon tri kvarta ure, izlaskom na čistinu i jos jedno križanje s planinskom cestom, bilo je jasno da nema kiše pa definitivno i vrijeme za kavu. Ali kakvu.😑To je bila proteinska kava od sponzora s ostacima sinoćnjeg šuga i pašte s nedovoljno isprane zdjelice, a sve u vodi s tabletom magnezija. Bože mi ’prosti, u 57 godina nisam popio gori bućkuriš / sjećam se kako sam gledao konobara u jednoj zračnoj luci, kako pravi kavu nekolicini pijanih putnika, 4 putnika, 4 kave, ali 4 puta ponovno, ista doza kave na makini, svi su uredno popili i platili / jao majko / nisam to popio, nakon dva nesretna gutljaja, prolio i zapamtio. Neće meni više takvi proteini u usta.
Danas završavamo putešestvije, i dalje natovareni pejzažima i ambijentom kojeg piješ svim grlom, a ne možeš se napiti niti utažiti žedj. Što zbog beskrajnog vremena koje bih trebao utrošiti utonuvši u neopisiv okoliš, kako bih ga barem donekle upio, a što zbog potrebe da stalno buljim u pod, kako ne bih, umjesto pejzaža vidio zvijezde. Uza sav presing dolaska na vrijeme, povremeno smo morali odmoriti kosti, pasući savršen pogled na Sveti Vid. Najviša je to točka otoka Paga, najogoljenijeg otoka na Jadranu, s nevjerojatnih 86% površine bez biljnog pokrova. Svi koji su ga ikad vidjeli, baš ga takvim i doživljavaju, iako se odavde jasno vidi i gotovo 30 ha prekrasne hrastove šume, koja se baš tu, uz svu buru i posolicu, okrenuta Velebitu, spušta blizu grada Paga sve do mora.
Po križanju s asfaltnom civilizacijom na Dabarskoj Kosi (sedlo na 943m), ušli smo u gustu bukovu šumu, koja nam je još dugo, ugodnom temperaturom olakšavala napačene noge i ramena. Baš tu negdje, s Garmina mi je stigla poruka na telefon “izostalo Vam je spavanje radi prevelikog napora tijekom proteklih 48 sati, smanjite napor i odmorite se kako biste vratili energiju svojem tijelu..” ?!? Dakle moguće je ono u što nisam vjerovao, možeš biti preumoran da bi spavao…
Oko 11 smo izašli na asfalt, a samo malo iza 11 i po, ugledali smo šarene zastave, ljude, začuli najave iz razglasa. Čestitke, diplome, značkice, fotke i upute da se napojimo i odmorimo u obliznjem hostelu.
Stol. Stolica. Pijat. Konobar. Sletismo natrag u svoj mali, prividni i laki svijet gdje, gotovo nitko ne primjeti kako nad našim jadnim, razvikanim postojanjem, svaki dan nestane sunce na zapadu. Baš sam nekako htio za 57-i rođendan, preći Premužićevu stazu od 57 km. Još sam na kraju od s jednom divnom gospođom zamijenio svoj, za njen 057 startni broj. Na kraju, ispalo je kako nismo prošli nego 50 km, a tako i se osjećam s godinama, ako ne manje 😊. Dobro se pripremite i prođite ovu stazu, neizmjerno će vas obogatiti. SRETNO VAM!
