…nakon puno pokušaja pokretanja vlastitog čopora, krenuo sam sam. Iako su me odgovarali da je sunce, da je naporno, da je kasno, da je rano…Kao i mnogi zadrani, bio sam više puta, ali daaavno i mislio sam da sve znam. Već u gradu, na rivi je bilo lijepo. Puno nasmijanih, s dobro isplaniranim Uskrs vikendom, čuo samčak i engleskog, u svo ovo bremenito danas. Brza Dora nas je za čas iskrcala u Preku i ukljucio sam Garmin odmah po izlasku s broda. Danas izgleda lako, sve ti kaže barba Google, Garmin… pa ono malo što nisam bio, postao sam im poslušan. Prvo rivom, do centra mista, uz onaj fenomenalan osjećaj mira i opuštenosti što ga uvijek daje otok. A onda oštro uzbrdo, smišno se zove ulica “Duga mocira”, sve do glavne otočne ceste. Njom kratko na jugoistok do oštrog skretanja za Sveti Mihovil. Znak na glavnoj cesti kaže: “zabranjeno skretanje desno”, nije mi jasno zašto, svi skreću, ali ionako sam pješaka… Oštra uzbrdica se nastavlja, otvara se fenomenalan pogledna Zadarski kanal. Put je okupan mirisima tek probuđenog proljeća. Probija se kroz maslinike, ali i šikare, što tek dugim pogledom otkriva poneku maslinu, zaraslu u još Amerikom napuštena, obradiva polja. Teško mi je zamisliti, kolika je potriba natjerala ove vridne ljude na tako daleku potragu za kruhom. Tko ne zna, Sveti Mihovil se ne diže odmah nad Prekom (kako se to čini iz Zadra), već je to drugi red brda, tako da ima penji se / spusti se pa opet uspon.
A onaj zadnji je baš lipo oštar i na kraju “popločan” velikim, poluobrađenim kamenom (sjetim se prvog uspona na Paklenicu, aliipak nije baš tako strmo), prava planinska staza.
Moram spomenuti, cijelo vrijeme, od broda, sve je lijepo označeno, a na pola puta je i prekrasna sjenica za počinuti.
Ma, sve je genijalno, osim što, kad se potrudiš, namučiš pa ispenješ, na više mjesta informiran o prekrasnom pogledu koji te čeka s utvrde, ugledaš željezna vrata, zaključana lokotom!?!?
Ne pada mi na pamet odustati, valjda ću naći neku „rupu”...i naravno, na sjeveru je utvrda urušena, na visini možda 2 metra, a prolaz zaštićen ni manje ni više nego granjem.
Nakon nekoliko riskantnih „pentravih” koraka po rubovima kamena, Sveti Mihovil je osvojen! Iznutra je sve kako se i sjećam, stvarno ruševno i opasno, ako ne paziš kud hodaš, ali nagrada definitivno slijedi. S najviše točke utvrde, prostorijebez prozora, što je služila promatranju, savršen je pogled na sve četiri strane prelijepog Zadarskog arhipelaga.
Kroz vrijeme, to je bilo izvrsno mjesto za bezbroj grafita, a danas za moj „cool” ručak u hladu i navođenje novopridošlih razočaranika na rješenje - „rupu” na utvrdi. Oni su konstantno navirali pa tužno kružili oko „neosvojene” tvrđave. Nek’nam uskrsne vjera u bolje sutra! nes 20210402 https://connect.garmin.com/modern/activity/6537089484