20201009
Brbinj – uvala fenomenalno zaštićena otočićem Utra, otvorila se preda mnom u svojem miru. Mul, pristanište, usnula jedrilica i malo komešanje na rivi…
Ja pravo do turističkog ureda u kažotu koji naravno ne radi i nema ama baš nikakve info o ičemu. Ah! Do nje kažot od Jadrolinije u kojem teta nema pojma o linijama iz Sali niti ima broj agencije koja ih prodaje. Ah!
…barba u mistu na moj upit o turizmu, ikakvoj informaciji – ma kakvi, ma što, neeema, ajme.
Odzvonjava podne u mistu, ja se oko njega penjem pa spuštam, trebao sam kroz misto, trebalo je znati…izlazim na glavnu otočnu cestu. Niti 100 m po raskriżju odvojak desno, oštro uzbrdo, betonirano, bez ikakve oznake, gps każe kako je to moj put za Brbinjščicu 🙂
Garmin odaje srce sa 130+ BPM, naizmjence guram bike pa stajem, čekam pad ispod 120. Uskoro se otvara pogled na prekrasnu valu nasuprot Brbinja, potsjeća na Plavu lagunu, ali hrpa bovica odaje naplatu sidrenja i gużvu u sezoni :-(… U daljini Sveto brdo, Velika i Mala Paklenica. Cvrkut ptica, mirisi prirode u ranu jesen…
Opet 130+ BPM, stajem i promatram nepregledne mocire debele i do 2m, što kazuju o mukotrpnom żivotu otočana prije danas. Bicklom mogu samo za nizbrdo ali se pitam hoće li to biti previše za kočnice, preoštro je, prestrmo i predugo.
Dok iz borovog hlada gledam Petrčane preko Sestrunja, čekajući padanje pulsa, konačno je zapirkao maestral…rekoše mi da na Premużićevoj stazi ne pada kiša dok puše vjetar.
Jos uvijek se verem prema Golubinki, špilji u koju ću, ako budem imao sreće, ući plivajući i dożivjeti. Bez fotki, jer se samo morem może prići, tješim se da ono što vidiš, fotka ne może dočarati, dakle nema štete, dodjite joj sami ili mi samo vjerujte na riječ…
Pri samom vrhu opake uzbrdice, asfalt sad zamijenjuje beton, ja sam na 140 BPM, iako stojim već predugo. Asfalt je valjda dobar znak, do vrha je od Brbinja trebalo preći 2,54 km, vise pješice nego biciklom…
Zašto ovdje, barem vikendom, nije gużva? Nije neki trošak, blizu je i preljepo je…da, to sigurno nije dovoljno 🙁
Hoće li i nizbrdo biti opako kao maloprije uzbrdo? Na trećem kilometru se otvara pogled na otvoreno more, u daljini se vidi otočić Mežanj i nazire uvala Sakarun…
Nije dobro, nizbrdica je sve oštrija, pa je beton opet zamijenio asfalt…zadnja kočnica mi upravo promijenila zvuk, od sad kočim samo prednjom jer očito zadnje više nema…što je bolje, skrenuti lijevo u gustu nisku draču ili desno u stabljičastu smriku, sve je bolje nego sjuriti se, ako ostanem bez kočnice, ne bi mi pomogla kaciga što mi ju je propisao doktor.
Ha, ponovo ide asfalt, dobro je, valjda smo gotovi s jurnjavim. Konačno na 4,53 km od Brbinja – kraj jurnjave u 12:40, konačno Brbinjščica ! U dnu vale nema pasa! Dočekao me dobri stari neregistiriani auto sa širom otvorenim prozorima, netko je očito kaićem vani, potsjetilo me na stara vremena kad je ključ u vratima slużio samo protiv vjetra…
Odmah krećem prema špilji, plivam medju usamljenim pasarama na bovi. Jos malo i na rubu vale počinje prava dubina. Pravi je trenutak za predah na podvodnom hrptu koji se polako spušta i gubi u dubini. Taman je podamnom na metar ipo i stajem na njega kratko, pred plivanje u dubokom moru. Poslije više nema dna poda mnom i odjednom mi nije dovoljno uvjerljiva vlastita tvrdnja kako je Jadran siguran i bezopasan pa se sjetim kako zbog zatopljenja dolaze nove ribe s juga pa kako idu kitovi za tankerima pa…
…me prekinulo stvarno uzburkano more! To sad stvarno nije olako plivanje, velike stijene blizu špilje stoje tako da vraćaju valove maestrala kao od matinele i stvaraju pravu neugodu. Odjednom sam mali i trudim se uhvatiti dah. Kratki i oštri valovi me pljeskaju sa svih strana. Ugledao sam mjesto gdje bi mogla biti Golubinka i odlučujem kako je to zadnji cilj, ako to nije to, vraćam se natrag jer i to treba odraditi.
Prišavši bliże, shvatio sam da sam na pravom mjestu! Kako je to samo fascinantno djelo prirode! Uplivavam u špilju i razmišljam kako za ovo treba biti stvarno mirno more, to je jedini način da ulaz u špilju ne bude pogibeljan.
Nakon nekoliko metara, visoki procjep se sużava a ja plivam u potpuni mrak. Svjestan sam kako se ne mogu priviknuti na veiku razliku u svjetlu i kako mora biti sve u redu, vjerujući fotografu Toniju Opačiću, koji me namamio ovamo svojim fotkama https://zadarski.slobodnadalmacija.hr/zadar/zadar-plus/otkrio-je-golubinku-onima-koji-za-nju-nisu-znali-ali-njegov-je-objektiv-zabiljezio-i-brojna-carobna-mjesta-koja-su-tako-blizu-zadra-624549
Krećem polako prema naprijed s raširenim rukama, očekujući nalet na stijenu, a ne vidim apsolutno ništa. Nakon nekoliko trenutaka tapkanja i privikavanja zjenica, u daljini ugledam blago svjetlo, baš kako ga je opisao fotograf – čekao me “pozdrav suncu” na stropu špilje. Ohrabren sam produżio i uskoro se našao u neopisivom okrużenju. Sad su ispod mene bijeli oblutci, pod potpuno mirnom površinom, usred sam veličanstvene dvorane. Oko mene sige, na najvišim katovima se javljaju golubovi iz svojih gnijezda, a visoko na stropu procjep obrastao divljim zelenilom – savršena smrtonosna klopka zalutalome…
Nestvarni prizori, stvarno je vrijedilo pomučiti se doplivati ovamo!
Brzo me u realnost vratilo bitno hladnije more u špilji i pomisao na dugo plivanje po moru bez dna. Natrag je put bio jasan. Sunčevim svjetlom omedjen, vijugav i miran morski kanal, koji me blještavo zlatno modrom bojom zvao van. Pred izlaz, more je opet uzburkano, čuju se valovi i naš svijet.
Natrag je bilo puno lakše jer je put poznat i maestral u ledja. Ipak, opet 1200 m plivanja , dijelom po rubu bezdana, predugo je trajalo. Još kad se sjetim kako sam negdje na webu procitao “tristotinjak metara”…
Nakon više od sat vremena plivanja, vrativši se na prekrasnu plażu Brbinjščice, duuugo sam odmarao na oblutcima, użivavši na suncu, u miru, bez gsm signala 🙂
U povratku iz prirode, negdje posred puta, gle, začudo auto, a tablice Daruvar. Stanem za propustiti jer cesta je samo za širinu jednog auta, ali stadoše oni i pitaju about Dragon eye. Zapravo sam, još osupnut nevjerojatnim dozivljajem u spilji Golubinka, preskočio njihovo pitanje i detaljno im opisao vrijednost odlaska do nje. Zahvalno su mi zażeljeli nice day, a dok su se udaljavali, shvatio sam kako im nisam niti dao priliku da doznaju odgovor na vlastito pitanje, o jos jednom čudu za koje ovaj put nisam imao ni vremena ni snage – prirodnoj atrakciji Zmajevo oko, pored same Glubinke. Na prvi pogled izgleda kao bazen u stijeni, a zapravo je prirodni fenomen koji je nastao trošenjem vapnenca. Kad zaroniš, vidjet ćeš da skriva svakojake prolaze. Jednom od njih se może preroniti stijenu koja “bazen” odvaja od mora.
https://zadarski.slobodnadalmacija.hr/zadar/regional/dvije-carobne-lokacije-koje-podsjecaju-da-ne-moramo-putovati-daleko-za-poseban-dozivljaj-1033494
Ne, ipak mi nije bilo dosta, tako je blizu Savar s crkvicom Svetog Pelegrina iz 7. stoljeća.
Tu je prijao odmor uz jabuku s bajamima i razmišljanje o ostanku jednu noć pa sutra posjet špilji Strašna peć, koju je posjetio i Franjo Josip…”odluka će pasti” kad se popnem natrag na glavnu cestu.
Natrag je bilo preoštro uzbrdo i pješice, dok nisam začuo čudan, nedobar zvuk – zadnja guma jeb. prazna! Imam rezervu, ali jutros sam riskirao pa otišao sa svojom dragom na kavu pred trajekt, umjesto da, planirano, kupim pumpu…
E, to je sad krasna prilika za brzo hodanje po savršeno praznoj cesti. Pred sam ulaz u Brbinj čovjek me gleda kako prolazim i viče: “trebaš li prijevoz? Divnog li iskustva, učinio me još sretnijim nego što sam cijeli dan bio! Uz zahvalu sam produżio jer trajekt je preda mnom, ali zar nije i divan ovaj svijet😃
Skrenuo sam s glavne ceste da prodjem uspavanim mistom…na uljari piše volim te, ali ispod je davno otpala žbuka pa se svatko sad u ljubavi moze naći…troje vrlo vremešnih Nijemaca opušteno sjedi za stolom u gostionici koja je očigledno zatvorena za slučajne namjernike jer nema više sezone, oni su pronašli svoju “nišu”….
Dopješačismo bike i ja do trajekta, do one iste ljubazne “nema pojma” tete u Jadrolinijii i kolone automobila spremnih za povratak u “civilizaciju”
